Za bake i deke
Pripadam generacijama rođenim u prošlom veku, generacijama, koje se pripremaju za „povratak“ ili odlazak bez povratka, kako vam volja. Svedoci smo tog vremena, ali i vremena sadašnjeg. Imamo decu, koju smo vaspitavali slično, kao nas naši roditelji, tradicionalno. Negovali smo kod naše dece, uglavnom neprolazne vrednosti: dobrotu, ljubav prema radu, redu, čestitost, poštenje, učili smo ih da im je „bolje da izgube glavu, nego svoju da ogreše dušu“… Vaspitavali smo ih ličnim primerom, umetničkom literaturom, obrazovanjem.



****

Na osnovu dugogodišnjeg iskustva, u radu sa savremenom porodicom, uočila sam da su savremene majke najveća kočnica u razvoju samorada. Majka na verbalnom nivou, zagovara da svi treba da rade u porodici. Stalno se žali kako je premorena, kako je žrtva, kako su svi nezahvalni, kako ne cene njen trud i mnogo toga. Ona je često primer da deci objasnimo šta je to verbalna demokratija, Svi ti govore, kako treba da budeš vredan i pošten, a nisu ti stvorili čovečne uslove, za realizaciju sebe. Pri tom kad ti pođe za rukom da budeš i vredan i pošten bivaš ili ismejan, omalovažavan ili kažnjavan. Zato svi brzo odustaju i od vrednog rada i od poštenja. Tako i majka, kada oseti napredak svih, zaustavlja sve munjevitom brzinom.
