20
Danas mlade ljude možemo svrstati u dve grupe, po tome kakve hedonističke sadržaje biraju. Mladi razvijenog sveta, oni koji su žrtve neoliberalnog kapitalizma i rada, koji ih poput mašine melje 24 sata, imaju toliku napetost da kada dođe vikend, moraju brzo i efikasno isprazniti svu svoju muku.
Najbrže pražnjenje se postiže alkoholisanjem, lakim drogama, seksom bez ljubavi. Da li je ovo užitak telu? Verovatno jeste, jer je to najlakši način da se opije prenapeti um i telo se malo odmori, kako bi bilo spremno za novu radnu nedelju. U tom svetu valdaju strogi zakoni, visoke kazne, pavila o redu, radu, tamo nema mnogo vremena, ni izbora načina, koji donose užitak telu.
O duhu i njegovim potrebama niko ne misli, jer oni, kao žrtve “plišanog” vaspitanja nemaju potrebu za duhovnim vrednostima. Jedina vrednost je novac kojim će platiti način pražnjenja svoje napetosti. Jedni će kupovati sve što bludnom telu odgovara. Drugi će kroz novac tražiti moć, ne bi li se vinuli u sfere politike, kapitala, bogatstva, uspeha. Sve su to oblici bluda, jer sve što rade, rade iz interesa, bez trunke ljubavi i istinske radosti.
Drugi deo njihove omladine ne radi, odustaje od obrazovanja još u srednjoj školi, odustaju od fakulteta, jer su shvatili da im obrazovanje ne koristi i da je obrazovni sistem mašina za uzimanje para njihovim roditeljima.
Političari i roditelji su zabrinuti što su mladi ravnodušni, što ih ništa ne interesuje, što se ne školuju, što su u drogi, alkoholu, što ne osnivaju porodice, često su u kriminalu, u nasilju, u prostituciji. Traže samo oblike najbanalnijeg hedonizma. Odrasli su zabrinuti, a ne pokušavaju da pronađu uzroke ovakvim pojavama.
To su “plišane generacije” razvijenog sveta, devedesetih, koje su stasavale kada i “poluplišane generacije” nerazvijenog sveta. Propali naši, propali njihovi. Dok su se nerazvijeni branili od nametanja demokratije, njihova deca su bila prepuštena sebi, jer se njihova zemlja bavila svojim najunosnijim poslom, izvozom demokratije.
Dok su se odrasli bavili nametanjem ili odbranom od demokratije, dotle su deca razvijenih i nerazvijenih, bila žrtve tog perioda tranzicije nerazvijenog i razvijenog sveta. I jedna i druga grupacija mladih, prepuštena sebi, imala je dovoljno vremena da razmišlja o smislu života, koji vodi i razvijeni i nerazvijeni svet. U opštem besmislu mladi su našli svoj smisao, kroz svoje oblike “hedonizma”. Mladi razvijenog sveta su prošli sve faze, koje prolaze mladi nerazvijenog sveta. Ostao im je nerad, odsustvo želje za obrazovanjem, za bogaćenjem bez ozbiljnog rada, droga, alkohol, seks bez ljubavi, gluvarenje, realno i virtuelno, kocka, igraonice, sve samo ne napor, ne učenje, rad, obaveze.
Političari su vrlo naivni kada misle da mladi ništa ne vide i ništa ne čuju. Sve vide, sve čuju, ali ne znaju kako da izađu iz ove mašine neoliberalizma, koja melje i njih i njihove roditelje, razvijenih i nerazvijenih zemalja. Njihov hedonizam, kao nerad, kao beželjnost i bezvoljnost, kao autoagresija je vid njihovog bunta protiv sveta kakav ne žele. To je samo jedna od faza, koja čeka i mlade nerazvijenog sveta, ako ne uzmu život u svoje ruke i ne shvate da svet mogu da menjaju samo radom na svojim ličnim promenama.
Razmišljala sam da li se mladima razvijenog sveta može pomoći. Da li se mogu pokrenuti na preobražaj svesti, na ucelovljenje, na Ljubav. Prva misao mi je da oni nemaju snagu duha, snagu za preobražaj svoje svesti. Sledeća pomisao je: “Odakle mi pravo da razmišljam da je za nekoga kasno. Samo Bog odlučuje i zna, koju ulogu njihova i naša deca imaju u Njegovom planu.” Ono u šta sam sigurna jeste da budućnost, koju smo im ukrali, moraju zadobiti radom na promenama svoje svesti, bitkom Ljubavi.
Odlomak iz knjige “Bit(ka) Ljubavi
***
O hedonizmu mladih nerazvijenog sveta nastavak je u sledećem tekstu
20