Dadoh suvo zlato, a ostadoh „gladan“
Moćno vaspitno sredstvo koje je održavalo autoritarni sistem, posebno u ratnim uslovima, bilo je pozitivno uslovljavanje, nagrađivanje za obavljeni posao. U doba tradicionalne porodice, u mirnodopskim uslovima pozitivno uslovljavanje je odlazilo u senku. U retkim porodicama, koje su bile bogate ili vladajuće, se primenjivao ovaj vaspitni model,kontinuirano.
Pozitivno uslovljavanje je gotovo nepoznato starim tradicionalnim porodicama. Nikada majka ne bi rekla detetu: „Ako obereš nekoliko redova kukuruza, dobićeš nove cipele“. Deca su bespogovorno izvršavala zadatke, koje su roditelji jasno postavljali pred njih, ne obećavajući nagradu za to. Deca nisu očekivala umetanje materijalnog interes između njih i rada.Tako je bilo, što je i siromaštvo održavalao. Zato je tradicionalni čovek imao više ljubavi prema radu i zato je bio manje pohlepan.
Kada je tradicionalna porodica,devedesetih godina prošlog veka, ušla u tranziciju vaspitanja, kada joj je ponuđeno pozitivno uslovljavanje umesto klasične kazne,nekritički je prihvatila da zameni štaš za šargarepu. Autoritarni um nije prepoznao pozitivno uslovljavanje kao nešto jednako i jednako staro koliko i negativno uslovljavanje.
Vaspitni model potkupljivanja deteta je daleko gori od modela klasične prinude,jer izvornu želju prevodi i pohlepu, a čoveka uvodi u mito i koruciju,agresiju i nesvesnost. Nažalost, o pozitivnom uslovljavanju se danas govori kao o nečem naprednom i „novom“. To je danas društveno priznat, hvaljen vaspitni model. Pošto je autoritarna svest utemeljena na frontovima, na podelama, u kojima se uvek forsira jedno u odnosu na drugo, prirodno je što se svet danas opredelio za kritiku negativnog uslovljavanja, dozvolivši samo blagu prinudu i uvažavanje pozitivnog uslovljavanja. Sada je jasno da je reč o „plišanoj“ prinudi. Sve što dolazi spolja, sve čime se menja izvorna priroda čovekova, sve čime se čovek dresira, zarad nečijih interesa, sve je to prinuda, dakle sve je to autoritarno.
Moderna pedagogija kritikuje i omalovažava roditelje, koji u vaspitanju koriste klasičnu prinudu i verbalno nasilje nad decom. Otuda takvi roditelji osećaju ogromnu inferiornost u odnosu na roditelje „dobrice“, koji koriste, u vaspitanju dece, model pozitivnog uslovljavanja. Prinuda je neprijatna, teška za dete, ali je za budućnost deteta, klasična prinuda bolja od pozitivnog uslovljavanja, pod uslovom da se ne kombinuje sa plišanom prinudom. Naravno da to danas ne postoji, jer više ne postoji ni tradicionalna porodica, ni dom bez „otvorenog“ekrana.
U detinjstvu, u tradicionalnoj porodici, dete vaspitavano fizičkom i verbalnom prinudom, nauči da prepozna neprijatelja i izgradi sistem odbrane. Razaranja su ogromna, ali šansa ovog deteta da prepozna prijatelja je velika, i tada dete počinje da usvaja, kopira dobar primer, dobar uzor kao model ponašanja. Ovakvi slučajevi su retki, ali mogući.
Roditelji koji koriste model pozitivnog uslovljavanja su superiorni u odnosu na one koji koriste klasičnu prinudu. Njima se ne može ništa prigovoriti. Brinu o deci, gledaju da im priušte sve „najbolje“, ne grde ih, često govore da se žrtvuju za njihovo dobro, ne kažnjavaju ih štapom, uvredama. Ni dete nema razloga za sumnju da mu je roditelj „prijatelj“, naročito kada se poredi sa detetom nad kojim se vrši klasična prinuda. Čest je slučaj u porodici, da roditelj, za jedno dete koristi negativno, za drugo pozitivno uslovljavanje. Porodica je poligon gde se vežbaju budući odnosi u društvu. Podređeno i nadređeno dete u porodici su „hrana“ jedno drugom i prilika da izvežbaju modele ponašanja, koji će upotrebiti u društvu.
Zašto je model pozitivnog uslovljavanja prepreka duhovnom rastu deteta?
Ako želimo da omogućimo svome detetu razvoj izvornih potreba, rast duhovnosti, kroz Dobrotu Ljubav i Istinu potrebno je omogućiti čovečne uslove za samospoznaju svega rečenog. U izvornom obliku svi nagoni su zdravi, poželjni ukoliko se razvijaju u odsustvu autoritarnosti. Dete ima pozitivan sistem očekivanja i potrebu da mu se ponude i odnosi i sadržaji, koji unapređuju njegovu izvornu prirodu. Nažalost, autoritarni vaspitni modeli, naročito „plišani“ zaustavljaju unutrašnji rast deteta, rušeći mu harmoniju, kriveći izvorne emocije, odvajajući dete od njegove izvorne suštine,od njegovog Izvora.
Princip pozitivnog uslovljavanja je vrlo jednostavan. Njega dobro poznaje roditelj, ukoliko je sam bio uslovljavan, ili ga je naknadno usvojio, uprkos jakoj tradicionalnoj svesti. Čim se dete rodi roditelj počinje da primenjuje model pozitivnog uslovljavanja. Da bi roditelj postigao da dete pojede sve što je on zamislio, neće ga tući (jer je to primitivno), već će ga pozitivno usloviti. Ako pojede ovo, dobiće ono, ako uradi ono, pokloniće mu ovo. Kada se stvari analiziraju, učini se da je ono, što dete mora da ispuni, relativno lako i ne tako vredno, a ono što roditelj nudi detetu je mnogo vrednije. Umesto da dete radi iz ljubavi, radi iz interesa. Gde je interes, tu ljubavi nema. Izvorna radost se pretače u interesnu,izvorna želja u pohlepu i odvajanje od izvora je neminovnost. Dakle, roditelj je prvi u lancu, koji nesvesno usvaja ovaj“slatki“model, zaustavlja razvoj klice Ljubavi, koju svako dete donosi rođenjem. Tu je koren formiranja pohlepe, zla koje hara svetom. Najveće blago koje je dete dalo, za ništavnu stvar (igračka, obećanje, nagrada), bilo je odricanje od svojih izvornih nagona i potreba, od svojih izvornih emocija, od sebe, od svoga tela i duha, od roditelja,porodice. Kada savremena majka kaže svome detetu: „Ako pojedeš spanać i šniclu, dopustiću ti da igraš pucačine pola sata“, ona ne razume da je uvela dete u prvo otuđenje, od dela sebe, od svoga želuca, jer dete jede zarad igrice, zarad interesa. Gde je interes tu je zastoj rasta klice Ljubavi, koje poseduje svako dete.
Savremeni roditelj nesvesno otkriva poželjni društveni model vremena u kojem porodica živi i sve svoje snage usmeri da „pomogne“ detetu da primeni taj model, kako bi i on i dete bolje prošli u životu (ekonomski, psihološki). Uslovljavanje deteta, u funkciji ostvarenja društveno poželjnog uspeha, danas se primenjuje i u siromašnim i u bogatim porodicama. Detetu je mnogo teže da shvati opasnosti pozitivnog uslovljavanja, ukoliko potiče iz siromašne porodice. Dete vidi kako se njegovi roditelji „žrtvuju“, odriču se svih svojih zadovoljstava, samo da bi dete ostvarilo cilj, koji su uglavnom oni zacrtali. Ovakvim žrtvovanjem se zaustavlja duhovni rast i roditelja i deteta. Roditelj je nezadovoljan, jer svoj život pretvara u odricanje, zbog čega i dete nesvesno pati. Nezadovoljstvo je ogromno ukoliko se ulaganje u dete ne vrati roditelju, a danas je to sve češće. Roditelji ulažu ogroman novac, vreme da bi se dete školovalo, bavilo sportom, manekenstvom, unosnim zanimanjima. Ako na kraju priče njihova žrtva ne bude nagrađena novcem koje dete zarađuje, ne zna se kome je teže. Detetu, jer je godinama bilo motivisano potkupljivanjem, jer je samo tako moglo da izdrži dugogodišnje napore od rada koji, ne voli, od rada koji će možda biti“nagrađen“u budućnosti. Ulaganja su ogromna, broj uslovljavane dece prevelik. Pohlepnih je sve više, a mogućnosti za vrhunske uspehe male. Novca isto, ili još manje, a pohlepnih sve više.
Društveno poželjni model je promenljiva kategorija i stoga roditelj mora budno da prati promene. Jednom je poželjno pripadati tehničkoj, drugi put humanističkoj inteligenciji; sve poželjnije i profitabilnije je biti vrhunski sportista, pevač, glumac i slično.
U periodu velikih ekonomskih potresa, društveni modeli, koji donose uspešnost su negativni. Biti kriminalac, neradnik, biti sposoban da lako i bez rada dolaziš do materijalnog bogatstva, postaje model sa kojim se valja identifikovati. Mnogi roditelji, prećutno dopuštaju svome detetu da krene ovim putem, nalazeći opravdanje da je život surova borba za opstanak. Reč je o perfidnom modelu pozitivnog uslovljavanja. Dete će, uz blagoslov roditelja, ući u kriminal, prostituciju, u zakonom nedopustive aktivnosti, a roditelj će naplatiti „uslugu“, očekujući materijalnu nadoknadu i blagostanje.
Između roditelja i deteta koje je pozitivno uslovljavano, stvara se prećutni dogovor, kompromis, pri kojem se svako odriče sebe. Roditelj se odriče nagona izvornog roditeljstva, jer ne dozvoljava da dete bude ono što jeste, već ono što je poželjno. Sve potrebe deteta, a i svoje, roditelj pretvara u iskrivljene interesne želje, a bunar takvih želja i propasti je dubok. Dete se odreklo sebe, tako što je dozvolilo roditelju da mu iskrivi izvorne nagone, da mu potrebe pretvori u želje, da mu sruši harmoniju, posle čega dete više ne poznaje svoju suštinu, postaje neko drugi. Veze sa Izvorom se polako rskidaju.
Dete ima snažnu potrebu da realizuje nagon za glumom, ali je roditelj odredio da dete treba da završi studije menadžmenta, jer je to društveno poželjan i isplativ posao. Dete pati, ali ne pruža otpor i ispunjava želje roditelja. Zašto? Dete zna da ga roditelj neće kazniti, ali postoji strah od gubljenja sveukupnih privilegija, koje donosi pozitivno uslovljavanje, zbog čega nikada neće ni pokušati da se usprotivi, te neće samovoljno ni otići na glumu. Pohlepa je ta koja donosi ogroman strah. Neko ko je naučio stalno da dobija, ima ogroman strah da to ne izgubi. Sveukupna korist je za dete ogromna, i ova sadašnja u porodici, i ona društvena u budućnosti (društveni položaj, privilegije, slava, moć). Dete će savršeno,bez otpora, ispunjavati sve zadatke u sadašnjosti, jer stalna misao o svojim privilegijama u budućnosti, hrani njegovu pohlepu koja mu pomaže da uči danonoćno, vežba vredno, podnosi napore koje donosi sport, muzika, školovanje. Detetu se čini, da je, sve što ulaže, lako i malo u odnosu na ono, što će dobiti u budućnosti. Najstrašnije je što dete, vremenom počne da veruje da su to, baš njegove želje.
Pohlepno dete neprestano živi za budućnost, jer se želje uvek realizuju u budućnosti, što mu donosi nesreću, jer je otuđen čak i od vremena u kome živi. Vrlo često lažima i maštom beži od stvarnosti. Dete će biti zadovoljno realizovanim željama. Ostvareni društveno poželjan i isplativ model doneo mu je materijalno bogatstvo i moć, samo mu nije jasno poreklo neprestanog nemira i ogromnog straha koji prati tu „blagodet“.
Poreklo nemira i straha dete ne može da uoči, jer nemir i strah dolaze od neprijatelja, a dete se nikada nije suočilo sa neprijateljem, jer je neprijatelj nevidljiv. U stvari, „neprijatelj“ je njegov roditelj. Volim da kažem da su roditelji prvi „podvodači„ svoga deteta. Roditelj potkupljuje dete da bi nešto pojelo, naučilo. Dete prodaje, deo svog tela, u ovom slučaju želudac, a polaskom u školu prodaje svoju pamet,jer za svaku peticu biva nagrađen. Koja je razlika kada sutra za novac treba prodati celo telo, poštenje, mir, sebe, prijatelje. I jednu i drugu prodaju vrši iz interesa, a to obavlja sa lakoćom, jer je otuđenost od svoga tela još u detinjstvu postala deo njegove iskrivljene prirode. Ne ustručavam se da takve roditelje nazovem „sponzorima“, koji svojim novcem zadovoljavaju ogroman broj želja svog pohlepnog deteta. Onog momenta kada pohlepa deteta prevaziđe budžet roditelja, dete traži novog, bogatijeg sponzora, nažalost. Biće ovo bolne činjenice i za uslovljavano dete i za njegovog roditelja, ali je vredno suočiti se sa istinom, na vreme, u ime potomstva.
Uslovljavano, malo starije dete, će uz duboko razumevanje da roditelj nije kriv, već je krivo neznanje, oprostiti svome roditelju tako što će se voljno odreći nagrađivanja, ili čak zabraniti roditelju da ga uslovljava. Sutra neće
ponoviti model uslovljavanja na svom detetu. Očuvaće svom detetu izvorne nagone, jer mu je omogućio uslove za samospoznaju bez kazne i bez nagrade. Takvo dete je sutra spremno da samorealizuje najviše ideale (Ljubav, Dobrotu,Istinu, Slobodu kao najveći božiji dar,psihofizičko zdravlje i sve oblike inteligencije. Takav čovek će oslobođen pohlepe pronaći svoj vlastiti model življenja, i tako postati ostvaren i zadovoljan. Neće biti neobično da takav čovek počne i u kasnijim godinama da svira klavir, jer mu je to ostala nespoznata potreba, nerealizovan talenat, od kojeg se nije otuđio, samo zato što ga niko nije pozitivno uslovljavao, dok je bio mali, kada je odbijao da svira. Možda će uz svoje dete, koje je krenulo u muzičku školu i sam ući u samospoznaju nespoznatog talenta.
Roditelji, ne plašite se da će se nešto loše desiti vašem detetu, ukoliko napustite model pozitivnog uslovljavanja. Između „uspešnog“, pohlepnog, prebogatog čoveka, sa večitim nemirom i ogromnim strahom u sebi i čoveka zadovoljnog svojim pozivom, svojim brakom, sobom i vama, sigurno ćete se opredeliti za ovog drugog. Dozvolite da tako izgleda vaše dete, zadovoljno, vredno, srećno, pa zašto ne bi bilo i bogato. Takav čovek biće bogat u svakom trenutku svoga života, jer će biti zadovoljan onim što u ovom trenutku ima, težeći neprestano harmonizovanju materijalnog i duhovnog u sebi i u spoljašnjem svetu.
Model uslovljavanja stvara dva tipa nadređenog deteta:
• Tip „zvezde“
• Tip prezaštićenog deteta
Zvezda je rođena
Tip „zvezde“ roditelj stvara svesno ili nesvesno. Najčešće je reč o zdravom i sposobnom detetu kroz koje će roditelj realizovati sve svoje nerealizovane potrebe, koje su se pretvorile u interesne želje. Majka nije realizovala svoju potrebu da postane manekenka, model, ostala je samo želja koju će ostvariti ćerka.
Često je u pitanju i težnja roditelja da dete ostvari društveno priznati model koji će i detetu i roditelju doneti bogatstvo i moć.
Uslovljavano dete, još u ranom detinjstvu, nauči pravila igre. Biće „zvezda“ sve dok slepo ispunjava želje roditelja (dobar je đak, vredna je, lepo vaspitana, bavi se sportom, muzikom, baletom, glumom, svestrana je). I svetac se umori i u trenucima, kada pokaže vidan neuspeh, roditelji i nastavnici pomažu tako što neuspeh pretvaraju u uspeh. „Zvezda“ je, u stvari, nepogrešiva i ne sme biti demotivisana „neuspehom“.
„Zvezdi“ se olakšava naporan život, jer nije lako u svakom trenutku biti „naj“ i tako što joj se daje mogućnost da uči od podređenog tipa. Nastavnik i roditelj neprestano kritikuju podređeno dete, ukazuju na greške koje čini i kažnjavaju ga zbog toga. „Zvezda“ sve to budno prati, dobija gotova rešenja, ne ponavlja greške i lako dolazi do cilja. U svakoj porodici „zvezdi“ se pomaže na taj način, jer ima podređenog brata ili sestru. „Zvezdi“ formiranoj u porodici je teško kada krene u školu, jer se mora izboriti za najviše mesto, za presto, a u svakom odeljenju danas ima mnogo pridošlih „zvezda“. Njihov strah je ogroman, jer na prestolu ima mesta samo za jednu zvezdu. Učiteljice odaberu svoju „zvezdu“, koja je mirna bar četiri godine. Svaka promena sredine, radnog mesta, profesije za „zvezdu“ je frustrirajuća, jer svaki put mora da se bori za osvajanje prestola.
Bitanga i princeza
„Zvezdu“, princezu neodoljivo privlači „bitanga“, agresivac. Oni ostvaruju kompromisnu vezu. Sve ono što ne sme „princeza“, odradiće za nju „bitanga“. „Zvezda“ je privlačna i za podređeno dete, „krpu“. „Zvezda“ se hrani bespomoćnošću „krpe“, a „krpa“ „zvezdinom“ dominacijom. Svima odgovara „zvezda“, jer je ona „uspešan“ čovek, sjajne karijere, učena, svestrana. Svi joj zavide i priželjkuju njeno mesto. „Zvezda“ je, naizgled, zadovoljna. Godi joj materijalna dominacija i moć koju postiže preko materijalnog. Dok je okružena onima koji joj se dive, oslobođena je nemira i straha. Kada se svetlosti pozornice ugase, zavesa spusti, kada ostane sama, obuzima je nemir i strah. Ni strahu, ni nemiru ne ume da pronađe poreklo. Kao što u detinjstvu nije mogla da otkrije pravog neprijatelja, jer je bio sakriven u roditelju, tako ni kao odrastao čovek, nikada neće otkriti pravog neprijatelja. Njen pravi neprijatelj je uvek onaj koji se nalazi iznad nje (hijerarhija), kao što je iznad nje bio i roditelj. „Zvezda“ se nikad neće ustremiti i prazniti svoj potisnuti strah na nekog iznad sebe, već obavezno na sve koji su ispod nje, na one koji od nje zavise. Nikada neće doći do sukoba između dve „zvezde“ na istoj hijerarhijskoj lestvici, kao što nikada neće doći do braka dve „zvezde“, slične po kvalitetu.
Interesantan je odnos „zvezde“ prema roditelju, naročito kada roditelj onemoća. Podređeni tipovi će iskazati otvorenu netrpeljivost prema obolelom i sada zavisnom roditelju. Svetiće mu se i kažnjavati ga na bezbroj načina. „Zvezda“ će se čuditi kako nema jak emotivan odnos prema bolesnom i starom roditelju. Pošto „zvezda“ obično ima i novac, ona će sve „korektno“ odraditi. Platiće negu, bolnicu, starački dom, ali je poželjno da se sve dešava daleko od nje. Nemir koji oseća „zvezda“ u ovim životnim situacijama potiče od osećanja krivice čiji joj je uzrok nepoznat.
Kod podređenih tipova postoji lepeza potisnutih emocija, koje su se spontano razvile u borbi sa neprijateljem (mržnja, pakost, zavist, ljubomora). „Zvezda“ nije mogla da razvije naslojene emocije, jer nije imala protiv koga da se bori, ni za šta da se izbori, jer joj je uvek sve bilo na domak ruke. „Zvezda“ ima potisnute, iskrivljene emocije, nosi pot��snuti strah, od gubljenja privilegija, što stvara neprestani nemir sa brojnim posledicama. „Zvezda“ nema izražene ni izvorne emocije, što je i logično, jer se otuđila od sebe, niko je nije naučio da ljubav primi, te ne može ljubav ni da da, a ljubavi nema bez zdravih, harmonizovanih, izvornih emocija.