“Svakodnevne ideje, kreativnost i ljubav upotpunjeni rođenjem sina, naveli su je da otkrije nove interese, proširi svoja saznanja i posveti se onome u čemu je zaista dobra, ali i onome što voli. Kreativna mama, Nikolina, živi u Bijeljini, gde stvara svet za mame i decu, ali i one koji vjeruju da mogu zajedno sa mališanima otkriti decu u sebi”.
Prehlađena sam danas. Umorna sam još od prekjuče i još od godinu dana pre toga. I svašta sam, kada se okupi to juče, neko prekjuče. Ali… Majčinstvo je takvo da je taj umor nekako sasvim drugačiji umor. I ta prehlada nekada i infuzija, sve je to sasvim drugačije i suze su drugačije. Moj sin se, dok ja ovo pišem, a u međuvremenu pripremam ručak, prelažem odelo, igra. Igra se sa svojim pužem koji je trenutno puž ”neznać”. I pravi je puž. Doneo je sušilicu za veš, na sred sobe, sedi ispod nje, jede brazilske i indijske orahe i pije sok od pomorandže sa algom. Pišem ovo jer ta alga meni, npr. nije nimalo ukusna. O dobrobitima svega, jasno je. Konstruisao je cev za klimu od rolni tolet papira, nagradio to na sušilicu, uključio je neku turpiju za nokte da zuji jer mu to imitira klimu, sve je sam, razume se, smislio. Razgovaramo dok on obavlja svoje, ja svoje. Nije mi bio potreban nikakav Montesori za ovaj put. A ne želim da podcenim Montesori, naprotiv. Nije mi bio potreban ni jedan drugi sistem, a ne želim pri tome da kažem da je bilo koji sistem nužno zlo. A opet, ne želim, a najmanje od svega osporavam učenje. Nego zaokupljenost bilo kojom idejom, sistemom kao takvim, činjenično, zatire neku izvornu svest, koju svaka majka, itekako mora imati, samo je ili negde pod pritiskom zakopala ili je to nekada manjak hrabrosti da je pokaže, prikaže, živi. Moj sin ne igra igrice. Ne jer sam ja to negde pročitala, a jesam svakako, svaki dan nas time ”bombarduju”, nego jer mi to izvorna svest kaže. Jako retko gleda crtane filmove. Skoro da mogu da nabrojim dane, sate, to vreme. I ne jer sam ja kao neki kontrolor opterećena time, već to nije dnevna rutina našeg života. Nisam nabacala u sobu nikakve programe, sve što smo radili, radili smo iz duše, po nekoj inspiraciji, nemamo sto igračaka, a najviše imamo ”skalamerije” tj. stvarnih stvari koje ga zanimaju. Sijalice. Kabl. Utičnica. Električni sat za struju. Obična drva. I svašta. On ne ide u obdanište. Ne ide jer se iskonski svim silama borim da svima koji mogu doprineti tome da u isto ne ide, objasnim, zašto. Ne ide ni na jedan sport ni na jednu aktivnost, što ne znači da neće, ukoliko pokaže interesovanje. Siđe u teretanu, hoda na traci, kao radi na sparavama, a i kući improvizuje neke sprave i najviše skače po krevetu, s kreveta na krevet, vrti se u krug, hoda po ivicama kreveta, po stolu, stolicama, pravi sam sebi neke stepenice. Visi po granama drveta, preskače bare, po istima šljapka, penje se po klupama, ivičnjacima i zidićima. I ne, ne, nije mi rekao Ranko Rajović, iako imam obe njegove knjige i jako ga rado slušam. Verovatno, nije rekao ni mom sinu. Ono što sam ja činila ako se činjenjem zove nesputavanje, to je to, nisam ga sputavala. Kada je prvi put rekao da želi da hoda bos u sred grada a za to je postojala optimalana neka mogućnost, izuo je se i hodao bos. Nisam mu rekla da pazi na staklo. Nije bilo potrebe da mu to govorim. I nikada u isto nije stao. U nekim drugim situacijama naučili smo da staklo može da poseče a nismo se posekli.

Sa deseet meseci je zadobio opekotinu od vode, vrele, koju je u momentu, povukao na sebe. Bila sam pored njega. Nisam uspela to da sprečim jer majčinstvo iako je svemoguće, ima pravo na nesavršenstvo koje će vas kasnije usmeriti, samo zavisi kako to premostite. I tako redom, kasnije a negde od druge godine, mada godine kao parametri nisu važne, tušira se sam. Uživa u tome. Uči u igri. I sad, na kraju svega toga, svih metoda i svega, znala sam da u nečemu mora biti ključ svega toga. Postoji onaj osećaj kada želite da demistifikujete to izvorno, poreklo toga način na koji je to u vama opstalo, da napravite neke parametre ili paralele, preispitate to sve. Naravno, sva ona literatura u vezi sa majčinstvom i ona koja u direktnj vezi nije, svakako je izgrađivla to nešto u nekoj meri, iako sam moram priznati, najmanje knjiga o samom roditeljstvu čitala. I došao je ”Porodični bukvar”. Sinulo je Sunce. Kompleksna knjiga. Morate je čitati dva puta pa opet. Posle nje, stigla je ”Bitka ljubavi”. Išle su mi suze radosnice. Usled otključavanja, spoznaje, prepoznavanja. E to nije knjiga o raznim ogledima, nego knjiga koja će otključati one najdublje neke spoznaje, razvrstati i jasno pokazati kuda ste pošli i gde ćete stići, koračajući odatle.
Milica govori o onom iskonskom u nama, s čime se dođosmo na svet i što u svetu pogubismo. Govori o slobodi. O takanjima dečje duše i našem mršenju istog tkanja. Govoreći to, tačno kao da raskrinkava sve etape ponaosob. Nije ona svemoguća. Ona voli Boga. A Bog jeste.

Neka ova moja mala crtica iz dečaštva mog dečaka i iz dana moga majčinstva istovremeno, bude najsrdačnija preporuka za rad ove žene, kao i za pomenute naslove. Pri tome, ja sam samohrana majka. Moj suprug a Despotov otac je preminuo kada je Despot imao četiri meseca. U mnogo čemu, nailazim na osporavanja, svakakve vrste. Ali stvaralačka svest preokreće i to. Sve svakodnevne aktivnosti obavljamo zajedno, nas dvoje, majka i sin, a on je danas četvorogodišnjak. Apsolutno sve. Uz to, povremeno a nekada i konstantno čuvamo još po nekog klinca ili klincezu, s vremena na vreme pripremamo kreativne radionice i još neke sitnice. I on je onaj četvrogodišnjak sa svih onih pet izvornih emocija o kojima Milica piše. S brigom. S tugom. S ljutnjom. S radošću. I strahom.
Ja nisam svemoguća. Ali Bog jeste. A ove knjige mogu biti put.
Nikolina Despot