Pozitivno uslovljavanje je gotovo nepoznato starim tradicionalnim porodicama. Nikada majka ne bi rekla detetu: „Ako obereš nekoliko redova kukuruza, dobićeš nove cipele“. Deca su bespogovorno izvršavala zadatke, koje su roditelji jasno postavljali pred njih, ne obećavajući nagradu za to. Deca nisu očekivala umetanje materijalnog interesa između njih i rada.
Vaspitni model potkupljivanja deteta je daleko gori od modela klasične prinude, jer izvornu želju prevodi u pohlepu, a čoveka uvodi u mito i korupciju, agresiju i nesvesnost. Nažalost, o pozitivnom uslovljavanju se danas govori kao o nečem naprednom i „novom“. To je danas društveno priznat, hvaljen vaspitni model. Pošto je autoritarna svest utemeljena na frontovima, na podelama, u kojima se uvek forsira jedno u odnosu na drugo, prirodno je što se svet danas opredelio za kritiku negativnog uslovljavanja, dozvolivši samo blagu prinudu i uvažavanje pozitivnog uslovljavanja. Sada je jasno da je reč o „plišanoj“ prinudi. Sve što dolazi spolja, sve čime se menja izvorna priroda čovekova, sve čime se čovek dresira, zarad nečijih interesa, sve je to prinuda, dakle sve je to autoritarno.
Moderna pedagogija kritikuje i omalovažava roditelje, koji u vaspitanju koriste klasičnu prinudu i verbalno nasilje nad decom. Otuda takvi roditelji osećaju ogromnu inferiornost u odnosu na roditelje „dobrice“, koji koriste, u vaspitanju dece, model pozitivnog uslovljavanja. Prinuda je neprijatna, teška za dete, ali je za budućnost deteta, klasična prinuda bolja od pozitivnog uslovljavanja, pod uslovom da se ne kombinuje sa plišanom prinudom. Naravno da to danas ne postoji, jer više ne postoji ni tradicionalna porodica, ni dom bez „otvorenog“ ekrana.
U detinjstvu, u tradicionalnoj porodici, dete vaspitavano fizičkom i verbalnom prinudom, nauči da prepozna neprijatelja i izgradi sistem odbrane. Razaranja su ogromna, ali šansa ovog deteta da prepozna prijatelja je velika, i tada dete počinje da usvaja, kopira dobar primer, dobar uzor kao model ponašanja. Ovakvi slučajevi su retki, ali mogući.
Roditelji koji koriste model pozitivnog uslovljavanja su superiorni u odnosu na one koji koriste klasičnu prinudu. Njima se ne može ništa prigovoriti. Brinu o deci, gledaju da im priušte sve „najbolje“, ne grde ih, često govore da se žrtvuju za njihovo dobro, ne kažnjavaju ih štapom, uvredama. Ni dete nema razloga za sumnju da mu je roditelj „prijatelj“, naročito kada se poredi sa detetom nad kojim se vrši klasična prinuda. Čest je slučaj u porodici, da roditelj, za jedno dete koristi negativno, za drugo pozitivno uslovljavanje. Porodica je poligon gde se vežbaju budući odnosi u društvu. Podređeno i nadređeno dete u porodici su „hrana“ jedno drugom i prilika da izvežbaju modele ponašanja, koji će upotrebiti u društvu.
“Porodični bukvar”, 2018.
- sva prethodna izdanja Porodičnog bukvara možete čitati na našem sajtu u rubrici “Čitajte bukvar”